Vodič arhivskih ustanova pod nazivom Vodič kroz arhiv u hrvatskoj arhivističkoj teoriji i praksi pojavljuje se 1960. godine. Te je godine Arhivski savjet Hrvatske donio Uputstvo o vođenju nekih evidencija arhivske građe i izradi naučno–informativnih pomagala. Redakciju zaključaka izradio je viši arhivist Krešimir Nemeth, a objavljeno je u Arhivskome vjesniku (3/1960). Arhivski savjet je učinio obveznim provedbu toga Uputstva u svim arhivima. Uputstvo sadrži osnovne smjernice za rad na sređivanju i opisu arhivskoga gradiva, a njime su obuhvaćena osnovna obavijesna pomagala, kao što su: Opći provizorni inventar, Knjiga primljenoga arhivskoga gradiva, Knjiga depozita, Knjiga arhivskoga i registraturnoga gradiva izvan arhiva, Vodič kroz arhiv i Inventar. Za svako od navedenih obavijesnih pomagala Uputstvom se određuje cilj i daje obrazac za njegovu izradbu. Prema Uputstvu, cilj Vodiča je „istraživačima pružiti mogućnost da se ubuduće u većoj mjeri koriste arhivskom građom”. Vodič treba pružiti što iscrpnije podatke o sadržaju pojedinih arhivskih fondova i zbirki, bez obzira da li su konačno sređeni ili ne.

Tri godine kasnije Arhivski savjet, kao najviše upravno tijelo za arhivsku službu, ponovno donosi Uputstvo o vođenju evidencija u arhivima te naglašava da arhivi za potrebe istraživača izrađuju vodič kroz arhivsko gradivo. U opisu Vodiča kroz arhivsku građu ističe se kako je vodič „evidencija koja se izrađuje posebno za svaki fond ili zbirku”. Posebno se naglašava da se u Vodič upisuju ovi podaci: Naziv fonda ili zbirke, vremenski raspon, količina, stupanj sređenosti i sačuvanosti, serije knjige i spisa, jezik i pismo, informativna pomagala pojedinih arhivskih fondova i zbirki, podaci o tvorcu fonda ili zbirke, sadržajna fizionomija fonda ili zbirke i napomene. Tekst ovoga Uputstva objavljen je u Narodnim novinama (NN 7/1963). Uputstva o izradi Vodiča iz 1960. i 1963. godine u prilogu donose i obrazac koji sadrži sljedeće elemente:

1. Podaci o ustanovi čijim je djelovanjem nastalo arhivsko gradivo: povijest ustanove, sadržaj i opseg rada, organizacijska struktura ustanove i sustav administrativnoga poslovanja; za osobe biografski podaci, njezin rad i djelovanje te bibliografiju.
2. Opći podaci o arhivskom gradivu (Količina gradiva i Signatura, Glavne serije (naziv – vremenski raspon – količina). Stupanj sređenosti (sređeno, djelomice sređeno, u toku sređivanja, sređene serije te i te, nesređeno, rasuto). Sustav po kojemu je građa sređena (kronološki, predmetno, prema korespondentima, registraturno itd.). Je li izdvajan materijal koji se ne mora trajno čuvati i ukazati na praznine u gradivu. Navesti dijelove gradiva istoga stvaratelja u drugim ustanovama (arhivima, bibliotekama, muzejima). Naznačiti ako je gradivo u cjelini ili većim dijelom pisano na stranom jeziku. Dostupnost gradiva za znanstveno istraživanje. Postoje li inventari, regesti i druga pomagala. Ako su objavljeni, navesti bibliografske podatke. Navesti registraturne pomoćne knjige (urudžbeni zapisnici, kazala) te je li gradivo mikrofilmirano. Je li gradivo znanstveno korišteno i je li djelomice ili u cjelini objavljeno. U posljednjem slučaju potrebno je navesti bibliografske podatke.
3. Osnovni sadržaj gradiva. Opći sumarni podaci o gradivu. Kakve vrste dokumenata ono sadrži te koje podatke pruža povjesničaru.

Na kraju se naglašava da je navedena struktura vodiča samo idealni plan za izradu vodiča kroz arhiv. Razumije se da mogućnost obrade gore navedenih teza, broj i točnost podataka ovise o okolnostima, u prvom redu o stupnju sređenosti arhivskoga gradiva. Prema tome vodič se poima kao „odraz situacije u određenom vremenskom razdoblju”. Varijabilnost podataka u vodiču ne smije biti zaprekom da se odmah ne započne s pripremnim radovima na njegovoj izradi. Svi podaci trebaju biti sažeti i izneseni u najkraćoj formi, a naročitu pažnju treba posvetiti razradi sadržaja „s obzirom na interese naše povijesne znanosti”.

Tri godine kasnije 1963. (NN 7/1963) Uputstvo o vođenju evidencija u arhivima, u točki 6 određuje: „Arhivi za potrebe istraživača vode vodič kroz arhivsku građu. Vodič kroz arhivsku građu je evidencija koja se izrađuje posebno za svaki fond ili zbirku”.

Rezultati tih propisa bili su prvi vodiči, koji su ostali najvećim dijelom u rukopisu, izuzev Vodiča koji je objavio Historijski arhiv u Rijeci (1980). Rad na izradi Vodiča tadašnjeg središnjeg Arhiva Hrvatske rezultirao je s preko 40 knjiga pisanih strojopisom. Na izradi Vodiča radili su i vanjski suradnici. To je bilo prvo normirano suvremeno arhivsko obavijesno pomagalo.
Cilj Vodiča bio je usmjeren istraživačima, kako se izrijekom navodi, „da bi se zadovoljile prijeke potrebe naše historijske nauke”. Obveza izrade Vodiča bila je bez obzira da li su arhivski fondovi konačno sređeni ili ne, jer je Vodič imao biti prikaz stvarnoga stanja arhivskoga gradiva u određenom vremenskom razdoblju. Nakon donošenja Uputstva uslijedila je prva sustavna obrada arhivskoga gradiva u Republici Hrvatskoj i izrada prvih informativnih pomagala uz naglasak na „potrebe historiografije” i usklađenosti rada arhivista i povjesničara. Tu povezanost arhiva i znanstvenih ustanova treba posebno istaknuti. Nju je trajno isticao B. Stulli u kratkoročnim i dugoročnim programima arhivske službe i ona je bila lajtmotiv rada na sređivanju, evidentiranju i opisu arhivskoga gradiva.

Dvadeset godina kasnije 1983. po prvi put na međunarodnoj razini pokreće se inicijativa sustavne izrade arhivskih vodiča za državne arhive. Akciju je u suradnji s Međunarodnim arhivskim vijećem pokrenuo UNESCO posebnim programom (Programme général d’information et UNISIST. Organisation des nations Unies pour l’éducation, la science et la culture; Program RAMP: Records and Archives Management Programme). U toj seriji PGI–83/WS/9, Paris 1983. Françoise Hildesheimer izradila je metodološke smjernice za izradu vodiča nacionalnih arhiva (Directives méthodologiques concernant la préparation des guides généraux d’archives nationales: une étude RAMP). Hildesheimer je pošla od izrade arhivskih vodiča u europskoj i svjetskoj arhivskoj praksi (engleski Public Record 1853, francuski L’état sommaire des Archives de l’Empire 1867, L’état general des fonds, austrijski Gesamtinventar des HHStA itd.). Smjernice Arhivskoga vijeća Hrvatske iz 1960. i 1963. bitno se ne razlikuju od smjernica u studiji RAMP–a koje su donesene na poticaj Međunarodnog arhivskoga vijeća.

Godine 1980. na saveznoj razini pokrenut je projekt izrade Pregleda arhivskih fondova i zbirki.Tim projektom htjelo se pružiti najosnovniju informaciju o arhivskome gradivu koje se čuva u arhivskim, ali i nearhivskim ustanovama pojedinih republika tadašnje SFRJ. Cilj toga projekta bio je izrada Pregleda kao informativnoga pomagala koje pruža najosnovnije podatke o arhivskome gradivu, usustavljene u tada prihvaćenom Klasifikacijskom sustavu. Tada je za arhivsko gradivo izrađen Pregled arhivskih fondova i zbirki Republike Hrvatske (Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ. SR Hrvatska, 1984), na čemu su surađivali svi arhivi. Taj je projekt bio temelj i za drugo popravljeno i nadopunjeno izdanje koje je objavljeno 2006. godine pod naslovom Pregled arhivskih fondova i zbirki Republike Hrvatske. Pregled arhivskih fondova i zbirki s najosnovnijim podacima (Signatura, naziv, raspon godina djelovanja stvaratelja, Vrijeme nastanka gradiva, količina izražena u tehničkim jedinicama i dužnim metrima te naznakom obavijesnih pomagala) bio je pretpostavkom za izradu Vodiča. Za sada ga je objavio cjelovito i najpotpunije Državni arhiv u Zagrebu (1. svezak 2008; 2.svezak 2010). Osim osnovne evidencije, projekt iz 80–ih godina 20. st. i onaj iz prvih godina 21. st. bio je usredotočen na klasifikaciju arhivskih fondova i zbirki i na problematiku oblikovanja arhivskih fondova, čemu se do tada nije pridavalo dovoljno pozornosti.

Novi pomak u izradi obavijesnih pomagala predstavljaju norme koje je usvojilo Međunarodno arhivsko vijeće 90–ih godina 20. st. i početkom 21. stoljeća. To su Opća međunarodna norma za opis arhivskoga gradiva (ISAD/G – 1. izdanje 1996; 2. izdanje 2001), Međunarodna norma arhivističkoga normiranog zapisa za pravne i fizičke osobe i obitelji (ISAAR/CPF – 1. izdanje 1995; 2. izdanje 2004). Tim dvjema normama valja pridodati i Međunarodnu normu za opis ustanova s arhivskim gradivom (ISDIAH) koja je donesena 2008. godine. Međunarodna norma za opis arhivskoga gradiva sadrži opće smjernice za izradu opisa arhivskoga gradiva koje treba koristiti zajedno s postojećim nacionalnim normama ili kao temelj za razvoj nacionalnih normi. Ova norma se može primijeniti bez obzira na oblik ili nosač arhivskih zapisa, bilo da je on ručni ili automatski, a cilj joj je „osigurati izradu dosljednih, uporabivih i razumljivih opisa; olakšati pronalaženje i razmjenu obavijesti o arhivskom gradivu; omogućiti razmjenu normativnih podataka i omogućiti objedinjavanje opisa iz različitih arhiva u jedinstveni informacijski sustav”. Za izradu normiranih arhivskih zapisa primjenjuje se i Norma arhivističkoga normiranog zapisa.

Osobita je značajka ovog novog pristupa višerazinski opis arhivskoga gradiva. Opis polazi od općega ka posebnome te pruža mogućnost povezivanja i neponavljanja opisa. Osnovni elementi opisa norme obuhvaćaju sljedeća područja opisa: Područje identifikacije (Signatura, naslov, Vrijeme nastanka gradiva, razina opisa, Količina gradiva), Područje konteksta (naziv stvaratelja, upravna povijest ili biografski podaci, povijest arhivskoga fonda, način preuzimanja ili predaje), Područje sadržaja i ustroja (sadržaj, odabiranje, plan sređivanja odnosno formiranja opisnih jedinica), Područje dostupnosti (uvjeti dostupnosti, jezik/pismo, obavijesna pomagala), Područje dopunskih izvora (postojanje preslika, dopunski izvori). Na kraju, opis arhivskoga gradiva obuhvaća i Područje napomena i Kontrole opisa. Međunarodna norma arhivističkoga normiranog zapisa (ISAAR/CPF) nadopunjuje normu arhivističkoga opisa u području konteksta i području veza, osobito onih hijerarhijskih (nadređenost/podređenost) i vremenskih (prednik/sljednik).

Postojeći nacionalni pravilnici, kao što je hrvatski Pravilnik o evidencijama u arhivima, i uputstva o izradi obavijesnih pomagala, sadrže sve bitne elemente koje donose norme ISAD/G i ISAAR/CPF. Kako obje norme ne utvrđuju oblike izlaznih podataka odnosno ispisa ili načine na koje su ti elementi prikazani (npr. u vodičima, sumarnim i analitičkim inventarima), nastala je potreba da se izrade smjernice za izradu informativnih pomagala. Inicijativa je došla od Odbora Međunarodnoga arhivskoga vijeća za izradu obavijesnih pomagala 2004. godine. Odbor je izradio Smjernice za pripremu i izradu obavijesnih pomagala. Osnovna razlika između ranije donesenih normi i ovih smjernica je u tome što norme inzistiraju na elementima opisa i na razini opisa, te na normiranju pojedinih elemenata koji su bitni za umrežavanje arhivskih ustanova i stvaranje jedinstvenoga pristupa arhivskome gradivu. Te norme, međutim, ne utvrđuju kakav će biti oblik pojedinačnih obavijesnih pomagala jer ona imaju vlastitu strukturu. U Smjernicama se predviđa da se u obavijesnim pomagalima mogu koristiti elementi arhivskih pomagala pojedine zemlje uz uvjet da budu kompatibilni i da se nadopunjuju na razini pojedine države. Pomagala trebaju omogućiti razmjenu informacija u različitim arhivima na temelju normiranih podataka (authority data).

Arhivski vodič Državnoga arhiva u Zadru sadrži opis postojećih arhivskih fondova i zbirki. U tom pogledu Vodič odražava sadašnje stanje sređenosti i stupanj obrade pojedinih arhivskih fondova i zbirki sa sumarnim popisom arhivskoga gradiva. On je rezultat rada arhivske ustanove od njezina osnivanja, pa do trenutka kada se objavljuje njezin arhivski vodič. Nemoguće je tražiti idealni oblik arhivskoga vodiča, jer nema idealne razine koja bi obuhvaćala svo gradivo pojedinih arhivskih fondova. Vodič na najvišoj razini pruža bitne elemente o arhivskome fondu i upućuje na dalju arhivističku obradu gradiva. Zbog toga su u Vodiču opisani i oni arhivski fondovi i zbirke koji su još nesređeni ili nisu do kraja sređeni i arhivistički obrađeni. Obrada najviše razine (fonda) postaje time i putokaz prema obradi pojedinačnih serija i predmeta. Arhivski vodič pruža određeni minimalni prikaz gradiva i njegova osnovnog sadržaja, a ujedno postaje i putokaz koje sve radnje treba poduzeti u daljoj obradi i opisu arhivskoga gradiva. U više slučajeva za pojedine arhivske fondove donosimo i virtualnu strukturu koja traži da se ona uobliči u konkretne tehničke i funkcijske serije gradiva. Primjerice to je slučaj Općine Split u mletačkom razdoblju uprave (1420.–1797.) koja je bila ranije prikazivana više kao evidencija, a ne prema kriterijima oblikovanja fonda i obrade pojedinih cjelina. Oblikovanje arhivskih fondova zadržali smo onako kako su fondovi prikazani u Pregledu arhivskih fondova i zbirki Republike Hrvatske 1984. i 2006. godine. Tako su pojedine serije iskazane kao fondovi što je posljedica poštivanja tradicije i arhivske prakse. U nekom smislu više je ustupak pogrešnoga pristupa u formiranju arhivskih fondova, negoli poštivanje načela o oblikovanju arhivskih fondova kakav je usvojen 1985. godine Preporukom o uvjetima i načinu oblikovanja arhivskoga fonda i arhivske zbirke i realiziran 2006. u Pregledu arhivskih fondova i zbirki.

Uvodni tekst u Arhivski Vodič Državnoga arhiva u Zadru izrađen je sukladno Međunarodnoj normi za opis ustanova s arhivskim gradivom (ISDIAH) u kojemu su prikazana područja identifikacije, kontakta, opisa, dostupnosti, usluga i područje kontrole.

Svaki arhivski fond i zbirka prikazani su u određenoj shemi koja je izraz nacionalne prakse i najnovijih normi: Međunarodna norma za opis arhivskoga gradiva (ISAD/G). U pojedinim elementima, kao što su normirani oblik naziva, kontekst, funkcije, djelatnosti i veze (hijerarhijske, vremenske – prednici, sljednici, asocijativne) koristimo Međunarodnu normu arhivističkog normiranog zapisa za pravne i fizičke osobe te obitelji (ISAAR/CPF).

Osnovna područja opisa arhivskih fondova i zbirki u ovome Vodiču obuhvaćaju sljedeća područja, ukoliko ih je bilo moguće identificirati, s time da u pojedinim slučajevima nedostaju pojedini elementi opisa:

PODRUČJE IDENTIFIKACIJE (Signatura fonda, naziv, razredba/Klasifikacija, Vrijeme nastanka gradiva, Količina gradiva izražena u tehničkim jedinicama i u dužnim metrima te naziv stvaratelja arhivskoga gradiva)
PODRUČJE KONTEKSTA (povijest stvaratelja arhivskoga gradiva, administrativni ustroj, nadležnosti, funkcije i djelatnosti stvaratelja arhivskoga gradiva, Vrijeme nastanka gradiva, promjene naziva, povijest fonda)
PODRUČJE SADRŽAJA I USTROJA (sadržaj, popis gradiva)
PODRUČJE UVJETA DOSTUPNOSTI I KORIŠTENJA (jezik, pismo, obavijesna pomagala)
PODRUČJE DOPUNSKIH IZVORA
BIBLIOGRAFIJA

Na kraju se donosi Popis fondova prema sjedištu stvaratelja te Izvod iz Klasifikacije arhivskih fondova i zbirki Republike Hrvatske.

U opisu svakoga arhivskoga fonda nisu uvijek doneseni svi elementi ili ne uvijek u istome opsegu. Velik je napor učinjen u izradi povijesti institucija i upravnoj povijesti stvaratelja. Kod istorodnih ili „granskih” institucija ili stvaratelja arhivskoga gradiva nismo za svaki arhivski fond donosili povijest stvaratelja, kako se ne bi ponavljali isti podaci već smo upućivali na opis prve (granske) ustanove u nizu. Za pojedina povijesna razdoblja donosili smo (ali ne uvijek) i opširniji uvodni tekst koji se odnosi na jedno određeno razdoblje, primjerice, Mletačka uprava u Dalmaciji ili Razvoj uprave 1945. – 1990. ili razvoj sudstva 1945.–1990. Ti se tekstovi nude kao mogućnost obrade istih povijesnih ili administrativnih struktura za šire razdoblje i sažeto se opisuju nadležnosti, funkcije i djelatnosti pojedinih stvaratelja.

Osobitu pozornost smo posvetili sadržaju gradiva. Donosimo ga u okviru funkcija i djelatnosti pojedinog stvaratelja. Međutim, opširniji sadržaj proizlazi iz popisa arhivskoga gradiva. U Vodiču donosimo i podatke o urudžbenim zapisnicima i kazalima. Urudžbeni zapisnici i kazala su nastali kao pomagalo ili alat u odlaganju i pronalaženju zapisa u vrijeme njihova nastanka te sadrže osnovne metapodatke o gradivu i izvanredan su izvor informacija o gradivu, pa i onome koje nije sačuvano. Druga značajna novina u našoj arhivskoj praksi je i donošenje razredbenih/klasifikacijskih nacrta kao dio opisa gradiva, jer upravo razredbeni nacrti odražavaju bilo ustrojbenu strukturu gradiva, bilo pojedine poslovne funkcije i djelatnosti. Razumljivo je da su razredbeni/ klasifikacijski nacrti prisutniji u velikim registraturama, na višoj upravnoj razini (središnja i pokrajinska uprava), ali oni su prisutni i na nižoj razini. Kombinacijom opisnoga dijela sadržaja i korištenjem razredbenih/klasifikacijskih nacrta možemo lakše doći do sadržajnih cjelina i funkcija. Razredbeni/klasifikacijski sustavi osobito su značajni u razdoblju francuske uprave (1806.–1813.) i u vrijeme Druge austrijske uprave (1814.–1918.).

Popis gradiva kod većine arhivskih fondova, uz urudžbene zapisnike i kazala, sadrži tzv. predmetne knjige (kao što su porezne knjige ili knjige koje sadrže istorodno gradivo) te serije spisa prema urudžbenom zapisniku (opći ipovjerljivi spisi) ili za javnu upravu nakon 1957. godine prema tadašnjim klasifikacijskim nacrtima.
Gradivo Državnoga arhiva u Zadru po prvi put je cjelovito objavljeno 1984. godine u knjizi Arhivski fondovi i zbirke u arhivima i arhivskim odjelima u SFRJ. SR Hrvatska, Beograd 1984, 321–342. Tada je u tadašnjem Historijskom arhivu Zadar bilo ukupno 387 arhivskih fondova i zbirki. U to je vrijeme u sastavu Historijskoga arhiva Zadar bio i Sabirni centar Šibenik čiji su fondovi prikazani u nastavku na str. 343–446. pod brojevima 388–444.

Godine 2006. objavljeno je nadopunjeno i popravljeno izdanje knjige Arhivski fondovi i zbirke pod naslovom Pregled arhivskih fondova i zbirki Republike Hrvatske. Državni arhiv u Zadru prikazan je na str. 877–914 s ukupno 466 arhivskih fondova i zbirki. U tom Pregledu prikazan je i Sabirni centar u Šibeniku na str. 915–932 pod brojevima 467–641. Godine 2010. osnovan je Državni arhiv u Šibeniku i preuzeo je gradivo koje je bilo pohranjeno u Sabirnom centru u Šibeniku. Državnom arhivu u Šibeniku predani su ili su pripremljeni za predaju sljedeći arhivski fondovi: HR–DAZD–145: Skupština općine Knin (1963.–1990.), HR–DAZD–27: Boksitni rudnici Drniš (1945. –1967.), HR–DAZD–230: Kotarski sud Skradin (1820.–1918.) i HR–DAZD–296: Zanatsko poduzeće „Radnik” Drniš (1953.–1968.).

Prigodom izrade ovoga Arhivskoga vodiča izvršena je i revizija arhivskih fondova i zbirki Državnoga arhiva u Zadru i utvrđeno je da je 590 posljednji matični broj DAZD, pa je prema tome u Vodiču 124 matična broja arhivskih fondova i zbirki više nego u Pregledu iz 2006. godine. Od toga broja treba oduzeti 4 arhivska fonda koja su predana Državnome arhivu u Šibeniku i sljedeće arhivske fondove koji se prigodom revizije nisu mogli identificirati ili su brisani zbog ranije pogrešne identifikacije.
To su arhivski fondovi: 1. HR–DAZD –176: Mjesni narodni odbor Dračevac Ninski (1945.–1950.), HR–DAZD–491: Kotarski, komitet Narodne omladine Benkovac (1949.–1962.), HR–DAZD–423: Općinski komitet SKH Zadar–Vanjski (1955.–1962.), HR–DAZD–485: Kotarski komitet KPH Obrovac (1944.–1946.), HR–DAZD–484: Kotarski komitet KPH Pag (1944.–1945.).
Fond HR–DAZD–367: Andrija Borelli Vranski uključen je u obiteljski fond HR–DAZD–348: Obitelj Borelli.
Među ostalim, dodane su nove prinove koje nisu bile evidentirane. Iz zbirke Miscellanea izdvojeno je više arhivskih fondova/serija koji su nastali djelovanjem Vlade odnosno Namjesništva za Dalmaciju.

U izradi Arhivskoga vodiča Državnoga arhiva u Zadru koristili smo zabilješke o upravnoj povijesti, inventare i popise koje su izrađivale generacije arhivista. Njihov rad i trud ugrađeni su u ovaj prvi cjeloviti Arhivski vodič. On jest u nekome smislu točka na dosadašnju obradu arhivskoga gradiva Državnoga arhiva u Zadru, ali uvjereni smo i putokaz daljem radu. Osobno sam ovaj projekt vidio kao izazov da vodim tim arhivista koji će zajednički raditi na izradi toga arhivskoga pomagala koje omogućuje fizički i intelektualni pristup arhivskome gradivu.
Pri izradi ovoga Vodiča držali smo se i Uputstva iz 1960. godine u kojemu stoji da „Vodič treba pružiti što iscrpnije podatke o sadržaju pojedinih arhivskih fondova i zbirki, bez obzira da li su konačno sređeni ili ne“. Ovaj je Vodič rađen prema postojećim inventarima, primopredajnim zapisnicima, arhivskim popisima i drugim evidencijama o arhivskom gradivu Arhiva. U tom pogledu ovaj Vodič je i putokaz za dalji rad na obradi arhivskoga gradiva što se čuva u Državnome arhivu u Zadru. Pri izradi ovoga Vodiča koristili smo i opise arhivskih fondova objavljenih u knjizi „Napoleon i njegova uprava na istočnoj obali Jadrana i na području istočnih Alpa“ (2005, str. 400–504). Neujednačenost opisa pojedinih arhivskih fondova i zbirki posljedica je arhivistički neobrađenoga gradiva.

Razumljivo je da bez suradnika nije bilo moguće obaviti taj projekt. Pri izradi ovoga Arhivskoga vodiča korištena su ranije izrađena obavijesna pomagala. U izradi pojedinačnih zapisa i identifikaciji gradiva surađivali su viši arhivist Marijan Maroja, Tamara Šarić–Šušak i Robert Leljak, Božena Fraćin surađivala je u izradi zapisa za fondove pravosuđa nakon 1945.godine. Zahvaljujemo višoj arhivskoj tehničarki Suzani Martinović za dopunu popisa arhivskoga fonda HR–DAZD–6 Mletački katastar. Zahvaljujemo knjižničarki Mirisi Katić i arhivskoj tehničarki Milenki Rogić za pomoć u ujednačavanju popisa bibliografskih jedinica.

Svjesni smo svih nedostataka ovoga Vodiča koje ponekad nismo mogli prevladati. Ali uvjereni smo da će ovaj završeni projekt pomoći da se otkrije bogatstvo arhivskoga gradiva koje se čuva u Državnom arhivu u Zadru praktički u kontinuitetu od početka 13. st. do naših dana.