IDENTIFIKACIJA

Identifikacijska oznaka: HR-DAZD
Normirani oblik naziva: DRŽAVNI ARHIV U ZADRU
Drugi oblici naziva:
Archivio generalizio (1624.–1797.)
Archivio generale degli atti antichi presso I. R.
Luogotenenza Dalmata (1814.–1918.)
Archivio del Governo della Dalmazia e
delle isole Dalmate e Curzolane (1918.–1921.)
Archivio storico presso la R. Prefetura (1922.–1928.)
Archivio di Stato in Zara (1928.–1943.)
Državni arhiv u Zadru (1945.–1959.)
Historijski arhiv u Zadru (1959.–1993.)
Povijesni arhiv u Zadru (1993.–1997.)
Državni arhiv u Zadru (1997. – )

KONTAKT

Adresa: 23000 Zadar, Ruđera Boškovića b.b.
Web stranica: www.dazd.hr
Telefon: (+385) 023 211 530
Telefaks: (+385) 023 214 – 908
E–pošta: dazd@dazd.hr

DOSTUPNOST I USLUGE

Čitaonica Državnoga arhiva u Zadru otvorena je od ponedjeljka do petka od 8,30 do 14,00 sati, a srijedom od 8,30 do 18,30 uz uvjet da se gradivo naruči dan ranije.

Čitaonica je zatvorena subotom i nedjeljom i na sljedeće praznike: Nova godina (1. siječnja), Sveta tri kralja (6. siječnja), Uskrsni ponedjeljak, Praznik rada (1. svibnja), Tijelovo, Dan antifašističke borbe (22. lipnja), Dan državnosti (25. lipnja), Dan domovinske zahvalnosti (5. kolovoza), Velika Gospa (15. kolovoza), Dan nezavisnosti (8. listopada), Svi sveti (1. studenoga), Božić i Sv. Stjepan (25. i 26. prosinca).

Arhivsko gradivo može se naručiti osobno u čitaonici, pismeno, telefonom, telefaksom ili elektroničkom poštom. Gradivo naručeno do 13,00 sati dobiva se sljedeći dan; kasnije naručeno u dva sljedeća dana. Gradivo se koristi prema Pravilniku o radu čitaonice Državnoga arhiva u Zadru na temelju Pravilnika o korištenju arhivskoga gradiva (NN 67/99).

Arhiv izrađuje preslike, mikrosnimke i digitalne zapise. Uvezano arhivsko gradivo može se dobiti samo u mikrosnimcima ili u digitalnom obliku.

U čitaonici postoji mogućnost korištenja vlastitoga računala i pristupa internetu.

Knjige iz knjižnice mogu se koristiti samo u prostorijama čitaonice Arhiva.

Korisnik arhivskoga gradiva obvezan je u svojim radovima navesti signaturu gradiva koje je koristio.

Državni arhiv u Zadru može se navoditi njegovim punim imenom ili kraticom DAZD.

Signatura korištenoga gradiva sastoji se od oznake zemlje (HR), oznake Državnoga arhiva u Zadru (DAZD) i matičnoga broja fonda ili zbirke u Državnom arhivu u Zadru, naziva fonda ili zbirke, oznake tehničke, arhivske ili popisne jedinice ili godina. Naprimjer:
HR–DAZD–19: Općina Zadar, Datia et incantus civitatis Jadrae et eius districtus, god. 1300.
HR–DAZD–31: Bilježnici Zadra, 24 Bilježnik Jacobus de Ginano (i navesti nadnevak bilježničkoga zapisa).

POVIJEST USTANOVE

Počeci sustavne brige za javne zapise vezani su uz pojavu notarijata u dalmatinskim gradovima. Tome su dokaz bilježnički zapisi koji su kontinuirano sačuvani od sredine 13.¹, a pojedinačne isprave nastale u Zadru potječu iz još ranijega razdoblja. Tradicija čuvanja zapisa ima svoje korijene u teoriji o prirodi arhivskoga gradiva i obvezama odgovornih za njegov nastanak i zaštitu, koje su prisutne u rimskim zakonima i pravnim mišljenjima antičkoga Rima. Te je zakone i pravna mišljenja kodificirao car Justinijan u svome Corpus Juris Civilis, Digesta 48, 19, De poenis 9. i u Novelama.

Pojedine Justinijanove tvrdnje o cilju i načinu stvaranja arhivskoga gradiva i njegovoj zaštiti ostale su u jezgri arhivske teorije mnogo stoljeća kasnije. Među njima nalazi se i definicija arhiva kao „mjesta gdje je pohranjeno javno gradivo“ na način da „ono ostane neoštećeno i da ga svi oni koji ga traže mogu brzo pronaći“² i na način da ono može „sačuvati trajnu memoriju” onih „radnji na koje se odnosi“³. Osnovne postavke o pohrani javnoga gradiva, o njegovu čuvanju kao trajne memorije i dokaznoga sredstva od 1158. godine predaju se na svim pravnim fakultetima, pravnicima i javnim bilježnicima te su ušle i u statute dalmatinskih gradova. Zapisi koji su nastajali u prvome redu bili su dokaz pravnih radnji zbog kojih se javno gradivo ima čuvati. Još od vremena staroga Rima kategorija „javno gradivo“ uključivala je i gradivo nastalo od strane privatnih osoba i registrirano u javnim uredima, kao što su npr. bilo koja vrsta ugovora. Ideja da su javni zapisi autentično svjedočanstvo i dokaz o pravima šire zajednice i pojedinaca, dala je pisanim zapisima najviše ovlasti. Pohrana na javnom mjestu jamčila je pouzdanost gradiva kao svjedočanstva djelatnosti, a trajna briga za to gradivo osiguravala je autentičnost zapisa. U tome svjetlu valja promatrati „predarhivsko“ razdoblje, kada se sami stvaratelji zapisa brinu za njihovo čuvanje. Postupno se donose propisi o zaštiti tih zapisa na jednome mjestu i stvaraju se arhivi kao ustanove koje prikupljaju, čuvaju, obrađuju i daju na korištenje gradivo različitih stvaratelja i imenovanje posebnih službenika (archivarius). To je početak „arhivskoga“ razdoblja čuvanja zapisa.

Statuti dalmatinskih općina sadrže odredbe o naravi, čuvanju i uporabi javnoga arhivskoga gradiva⁴. Te se odredbe odnose ponajprije na notarske isprave, inventare građana i njihove oporuke. Izričite odredbe o čuvanju i korištenju zapisa donosi Statut Grada Splita iz 1312. godine. Splitski statut (Druga knjiga, glava 58) „O izboru notara za građansko pravne zahtjeve“ podrobno opisuje postupak izbora notara i njegove obveze među kojima je i ona da je „osam dana prije završetka svoje službe“ dužan predati svoje knjige Vijeću grada Splita . U Knjizi II, glava 5, 9–60 određuje se kakav treba biti „oblik javne isprave“ u ugovorima. Osobito je značajna knjiga II, glava 61, u kojoj se izrijekom govori o čuvanju arhivskih zapisa i njihovu korištenju. Zapisi se imaju čuvati u gradskoj kuli (in turri communis), koja mora imati dvije različite ključanice i dva različita ključa (cum diversis seraminibus); obvezno se imaju izraditi tri popisa (tria inventaria) koja sadrže podatke o količini knjiga i notarskih zapisa (quot libri et quaterni sunt); nadalje, sadrže podatak o vremenu nastanka (tempore quorum rectorum et offitialium ipsa acta et quaterni vel aliae quaecumque scrupturae factae sunt); određuju se osobe koje čuvaju i ključeve (blagajnik i jedan od triju sudaca); u svrhu zaštite određuje se da se treći popis povjerava na čuvanje jednome poštenome i povjerljivom čovjeku; konačno, propisuje se da korištenje gradiva odobrava gradski knez (rector dictae civitatis).

Sačuvani tekst Zadarskoga statuta nema tako precizne odredbe o čuvanju arhivskoga gradiva, ali njih pretpostavljaju druge statutne odredbe koje govore o „vjerodostojnosti isprava i bilježničkom uredu“ (Knjiga II, Naslov XVII, glava 88–101), zatim o „oporukama i kako se one imaju sastavljati“ (Knjiga III, Naslov XXIII, glava 105–115), o izradi inventara (Knjiga III, Naslov XXIX, glava 140). Sve te odredbe pretpostavljaju čuvanje samih zapisa. Iz pojedinih odredbi saznajemo gdje se oni čuvaju. Tako u odredbi o ugovoru o osamostaljenju sina (Knjiga II, glava 20) izrijekom se navodi da osamostaljenje treba biti „razvidno iz općinske knjige pohranjene kod skrbnika Zadarske općine“ (per quaternum communis positum apud procuratores Communis Iadrae). U Knjizi III, glava 105 Zadarskoga statuta utvrđuje se da se oporuka može pohraniti na jednome od šest mjesta: „u komori odnosno uredu zastupnika Zadarske općine“ (in camera seu procuraria Communis Iadrensis) ili u sakristiji Samostana male braće, ili u sakristiji Dominikanskoga samostana ili u sakristiji Samostana redovnica sv. Nikole reda sv. Klare, ili u sakristiji Samostana koludrica sv. Marije de Melta izvan Grada ili u sakristiji Samostana sv. Marije u Gradu“. O čuvanju oporuka u crkvama svjedoči i gradski kroničar Paulus de Paulo krajem 14. st. On u svome Ljetopisu pod nadnevkom 27. studenoga 1396. piše da se gradske povlastice i neka druga prava čuvaju u kasi s tri ključa pod lukovima zvonika samostana Sv. Marije tako da je jedan od ta tri ključa imala opatica rečenoga samostana, drugi gradski rektor, a treći općinski prokurator.⁵

U Zadarskom statutu II, 121, kada je riječ o „izradi inventara i njihovu obliku“, izrijekom se navodi da knez i njegov Sudbeni dvor „inventar dadu odložiti na čuvanje i pohranu u uredu zastupnika Zadarske općine“ (in custodia et salvamento … in procuraria Communis Iadrae).

Najbolje svjedočanstvo o čuvanju notarskih i drugih zapisa jest činjenica da su sačuvani zapisi zadarskih bilježnika od 13. st.⁶ Iz pojedinih odredbi vidljivo je da su se javni zapisi čuvali in camera communis koja se naziva i procuraria comunis, a o njima je vodio brigu camerarius odnosno procurator. Iz Zadarskoga statuta nije sa sigurnošću moguće ustvrditi da li je camerarius communis (blagajnik, rizničar) ista osoba kao i procurator communis (općinski skrbnik). U knjizi II, glava 19 Statut donosi odredbe o obeštećivanju zadarskih građana te se izrijekom navodi da se zalozi stavljaju u ruke i čuvanje camerariorum seu procuratorum Communis Iadrae. U glavi 20 Druge knjige, utvrđuje se da li je neki sin osamostaljen i da stanuje izvan očinske i materinske kuće „prema knjizi pohranjenoj kod skrbnika Zadarske općine“ (per quaternum positum apud procuratores Communis Jadrae).

Iznesene odredbe Zadarskoga statuta pokazuju da su se općinski zapisi čuvali na dva mjesta, u općinskoj riznici (in camera Communis Jadrae) i u pojedinim crkvama. U tom pogledu Zadarski statut potvrđuje postojanje prakse u Zadru slične onoj u Dubrovniku gdje se već 1251. godine spominju prokuratori (skrbnici Svete Marije, koji su u riznici dubrovačke stolnice čuvali najvažnije gradske povlastice. U Zadru se po prvi put kod nas rabi izraz „archivium“. Tako zadarski bilježnik Vannes Bernardi iz Firma 1390. bilježi da se oporuka zadarskoga plemića Bartola Ciprijanova pohranjuje „in archivio comunis Iadre more solito“. Riječ archivium upotrebljava nešto kasnije (11. svibnja 1400. i 4. svibnja 1405) i zadarski bilježnik Johannes de Casulis⁷.

Prema tome, tri pojma označuju mjesto na kojem se čuvaju zapisi koji su nastajali radom općinske kancelarije i zadarskih notara. To su camera (riznica), procuraria i archivium.⁸

U Zadru je posvjedočena tradicija čuvanja isprava u samostanskim arhivima, prvenstveno u samostanu Sv. Krševana u kojemu je djelovao skriptorij gdje su nastali brojni rukopisi počam od 11. st. te izvornici i prijepisi isprava. Osobito je potrebno spomenuti beneventanski Svetokrševanski kartular spočetka 13. st. – Registrum privilegiorum monacorum sancti Chrisogoni Jadrensis. Taj je za hrvatsku povijest osobito značajan kartular nestao 1929. godine iz Nadbiskupijskoga arhiva u Zadru.⁹ Samostan je imao i svoj armarium u kojemu su se čuvali rukopisi isprava, a za spise i rukopise brinuo se monacus armarius. Godinu dana prije prelaska u komendu Samostana sv. Krševana 1448. donosi se odredba kojom se određuje da se uz kodekse–knjige imaju čuvati i „privilegia instrumenta et scripturas ceteras“. One se nisu smjele iznositi izvan samostana a čuvale su se zaključane tako da je dva ključa imao zadarski nadbiskup, dva monasi Sv. Krševana i dva svjetovni prokuratori koji su se brinuli za samostanske posjede.¹⁰ Godinu dana kasnije, prilikom prelaska u komendu sastavljen je 27. ožujka 1449. inventar dobara Samostana sv. Krševana u kojemu je i popis rukopisa toga samostana.¹¹

O čuvanju zapisa u 15. st. sačuvano je svjedočanstvo u molbi zadarskih poklisara mletačkome duždu Franciscu Foscari i njegova odgovora upućenoga zadarskom zapovjedniku i knezu 11. svibnja 1451. godine.¹² U jedanaestoj točki molbe Zadarske općine riječ je o zapisima–spisima i ključevima koje drži kancelar zadarske općine (In materia scripturarum et clavium tenentium per cancellarium Magnificae communitatis). Zadarski poklisari u toj točki iznose kako su se poslije smrti notara sve isprave i protokoli pohranjivali bez ikakva reda i brige, u nekim sanducima i ormarima i nitko nije bio zadužen za njihovo čuvanje, pa su autentični zapisi i sudski postupci razasuti ili se s njima manipuliralo po volji korisnika, tako da su sve te knjige i spisi veoma oštećeni i poderani, a time se nanosi velika šteta sirotama, udovicama, ubožnicama, crkvama i svim drugim pojedincima. Stoga su zadarski knez Pasqualigo i zapovjednik Memo dali urediti u gradskoj loži jednu kancelariju s ormarima, u kojima bi se morali čuvati svi ti spisi, postojeći i budući. Zadarski poklisari mole dužda da općinski kancelari moraju sve postojeće zapise koji se sada nalaze u kancelariji (in cancellaria), a s njima se loše postupa, skupiti i srediti alfabetski – slovoredom (per alfabete) te ih pohraniti u ormare spomenute riznice s time da taj kancelar mora držati ključ te riznice. Kada netko zatraži ispravu koja se na njega odnosi, općinski kancelar mora potražiti tu ispravu i, ako to traži stranka, dužan je izraditi kopiju „in pubblica forma“. Nju treba potpisati sudac–egzaminator, kako je to uobičajeno „secondo l’usanca“. Poklisarima je dukalom Francesca Foscarija odgovoreno da se odobrava općinskome kancelaru srediti spise i čuvati ih pod ključevima. Dodaje se da svo gradivo treba popisati u dva primjerka inventara, od kojih jedan ima držati općinski kancelar, a drugi kancelar zadarskoga kneza. Isto je tako određeno da općinski kancelar drži jedan, a knez drugi ključ prostorije u kojoj se čuvaju zapisi. Istodobno se odobrava općinskome kancelaru isplatiti 15 soldi za izdavanje isprave „in forma publica“, kako je to tražila općina.

U 14. točki molbe naslovljenoj „In materia recuperandi aliquas scripturas cancellariae comitis Iadrae, quae erant apud advocatores communis“ iste godine Zadarska se općina žali kako su svojevremeno za određene potrebe iz Zadra u Mletke poslane sve knjige zadarskoga kancelara ser Francisca de Giacomo iz vremena kneza Zaharije de ca Pessaro, i na veliku štetu Zadra još uvijek nisu vraćene iz Mletaka. Zadarski poklisari naglašavaju da zbog toga trpe veliku štetu i mole da se ti njeni spisi (scritture, le quali a noi spettano) predaju njenim poklisarima. Vlada u Mlecima je izdala nalog da se izvornici predaju Zadranima, a ukoliko su ti spisi potrebni u Mlecima, određuje se da se za njih izradi prijepis, a izvornici predaju poklisarima.

U reformaciji Statuta od 29. lipnja 1548. određuje se da su bilježnici, koji budu izbivali izvan Zadra dva mjeseca, dužni u uredu općinske pisarnice ostaviti sve svoje zapise i zapisnike (debbano lassar nell’officio della cancellaria della Communità le loro note e protocolli tutti).

Sličnoga je karaktera i žalba zadarske općine iz godine 1553. u kojoj općina ističe kako generalni providuri za Dalmaciji nakon isteka službe iz Zadra odnose u Veneciju „sve procesne spise, dokumente, presude i druge spise“ iz vremena njihove uprave. Vlada je doduše odredila da generalni providuri moraju ostaviti u Zadru „sve procesne spise, dokumente i druge spise“ i predati ih kancelariji zadarskoga kneza i kapetana, ali je dodala da se od toga izuzimaju „procesni spisi i drugi dokumenti“ koji se na bilo koji način tiču mletačke države ili njoj pripadaju.¹³

Iz svega je razvidno da je tradicija brige za arhivsko gradivo u Zadru bila slična onoj u drugim dalmatinskim općinama. U najstarijem razdoblju prema sačuvanim podacima iz 14 st. očito su se pojedine isprave, kao primjerice gradske povlastice i neka druga prava čuvale u crkvenim ustanovama, kako svjedoči Paulus de Paulo u „zvoniku sv. Marije“. I kasnije su se inventari građana mogli čuvati i dalje u sakristijama zadarskih samostana, ali i u općinskoj riznici. Od druge polovice 15. st. općinski i notarski zapisi čuvaju se u gradskoj riznici koja se naziva camera seu procuraria, a brigu o zapisima vodi camerarius seu procurator Communis. U 16. st. čuvaju se nell’officio della cancellaria della Communità. Sustav više ključeva, kao sredstvo zaštite zapisa, vrijedio je i u Zadru kao i u ostalim dalmatinskim komunama barem do kraja 15. st., a to je bila opća praksa i u Kraljevini Hrvatskoj i Dalmaciji.

Početkom 17. st. brigu za arhivsko gradivo preuzima posebna osoba i osigurava se prostor za Arhiv kao ustanovu. Generalni providur Francesco Molin odlukom mletačkoga Senata od 20. rujna 1624. osniva Arhiv generalnoga providura (Archivio generalizio) koji je postao jezgrom oko koje će se kasnije sabrati i drugo gradivo.¹⁴ Prvim arhivistom imenovan je Nikola Veglia (1624.–1625.). Odredbom kojom se osniva arhiv određen je i položaj službenika, osigurane su prostorije za smještaj gradiva i doneseni propisi o unutarnjem redu, poslovanju i zaštiti. Kasnije providur A. Priuli (1639.–1641.) donosi propise o izdavanju prijepisa i zabranjuje posjetiocima pristup spisima. Njegov nasljednik Giantbattista Grimani (1641.–1643.) naređuje da se registri imaju uredno čuvati te da se spisi umrlih bilježnika predaju u kancelariju.

Providur Pietro Civran (1674.–1675.) strogo zabranjuje prodaju javnih spisa privatnim osobama, a providur Pietro Valier (1678.–1680.) traži od tadašnjeg kancelara Sfachialta da sredi duždeva pisma i odredbe (terminacije i dukale) po sadržajnom principu. U vrijeme providura Alessandra Molina (1689.–1692.) tadašnji arhivist Mattiazi izvještava o požaru koji je 1691. zahvatio i Arhiv te je stadalo i arhivsko gradivo.¹⁵ Za providura Vincenzo Vendramina (1708.– 1711.) u arhiv su unesene topografske i katastarske mape novostečenih područja. Ponovno se pokreće pitanje osiguranja prostora za providura Girolama Contarinija.¹⁶ U 18. st. providur Girolamo Querini (1741.–1744.) ističe kako je arhiv u neprikladnim prostorijama i potrebno se pobrinuti za uredno čuvanje spisa. Generalni providur Francesco Grimani odlukom od 24. veljače 1755. godine naređuje da arhivist pristupi izradi inventara Arhiva “u pečatom ovjerovljenoj knjizi” u kojem će prema vremenskom nizu generalnih providura biti popisane sve isprave, knjige, filze, sudbeni postupci, nacrti, rubrike kao i drugi javni i privatni dokumenti koji se nalaze u Arhivu”, tako da se naznači vrijeme, nadnevak zapisa i druge zabilješke kao dokaz cjelovitosti takvoga inventara. Temeljem te odluke nastao je Inventar providurskog arhiva u Zadru (Inventario pubblico dell’Archivio Generalizio in Zara) i Knjiga primljenoga gradiva (Inventario di consegne fatte in Archivio).

Na inventarizaciji svih svezaka, knjiga, katastika, rubrika i nacrta radi se i za providura Pietra Michielija (1763.–1765.). Tih godina i zadarska općina traži da joj se dopusti smjestiti općinski arhiv u staro sjedište providurova arhiva.

Nakon pada Mletačke Republike (1797.) u Arhivu se nalaze i spisi zadarskog kneza i kapetana te fiskalnog savjetnika. Premda su od 1. siječnja 1812. godine i na području Dalmacije trebali stupiti na snagu francuski zakoni o javnosti arhivskoga gradiva (1794.) i o pokrajinskim arhivima (1796.), nije poznato da li su u vrijeme francuske uprave (1806.–1813.) u arhivu sabrani svi stari spisi i da li je arhiv u Zadru dobio značaj pokrajinskog arhiva u smislu francuskih zakona. U svakom slučaju, u vrijeme V. Dandola u Arhiv se preuzimaju spisi ukinutih benediktinskih samostana i bratovština kao i spisi Prve austrijske uprave (1797.–1805.).

Od početka Druge austrijske uprave (1814.) Arhiv ima stalnog arhivista, a ustanova, kao odjel Predsjedništva pokrajinske uprave, vodi svoj djelovodnik. Arhiv djeluje pod nazivom C. kr. gubernijalni arhiv ili Arhiv starih spisa c. kr. Namjesništva u Zadru (Archivio degli atti antichi ili Archivio generale degli atti antichi presso I. R. Luogotenenza Dalmata). U vrijeme austrijske uprave od 1798. do 1806. na čelu Arhiva je A. Lanfranchi. Na tome mjestu on se nalazi i kasnije 1810.–1823. U vrijeme francuske vladavine u razdoblju od 1806. do 1809. arhivist je Frane Gianxić. On je kao zamjenik tajnika Vlade također i ravnatelj Arhiva 1824.–1827.

U vrijeme Druge austrijske uprave Arhiv je uz registraturu/pismohranu Namjesništva zasebna jedinica kojoj je na čelu bio viši činovnik. Međutim, bilo je i zloupotreba i nemara prema starijem gradivu. Čuvali su se oni dokumenti kojima su se štitila prvenstveno materijana prava državnog erara, crkava, samostana, općina ili pojedinaca. Ostalo gradivo je često postajalo predmetom prodaje. Tako je 1827. tadašnji upravitelj Arhiva Gianxić Predsjedništvu Namjesništva predao izvještaj o prodaji spisa u vrijeme kada je na čelu Arhiva bio A. Lanfranchi. Godina 1816.–1819. iz Ljubljane su preneseni spisi iz vremena francuske uprave koji se odnose na Dalmaciju.

U razdoblju od 1824. do 1827. godine provedeno je veliko škartiranje spisa, osobito onih financijskog karaktera. Iz izvještaja Vlade u Zadru vidljivo je da su za škartiranje bili angažirani vladin tajnik Domenico de Catani i fiskalni pristav Giuseppe Scarpi. Oni su podnijeli izvještaj, ali zbog male količine koju su predlagali za škartiranje Vlada je odvratila da će se predloženim popisom za škartiranje neznatno smanjiti ogromna količina dokumenata koja postoji u Arhivu. Imenovano je i peteročlano povjerenstvo. Zadatak
mu je bio da utvrdi što bi se još moglo škartirati te da na kraju izradi inventar. Iz Beča je naređeno Vladi u Zadru da se izlučeni spisi moraju pokidati i putem javne dražbe prodati tvornicama papira. I doista, izlučeno gradivo, 33 velike vreće i jedan sanduk, prevezeni su u Veneciju i prodani na javnoj dražbi u prosincu 1827. Tom prilikom je uništeno oko 1097 svežnjeva, među ostalim spisi mletačkih kapetana u Zadru, osim posljednjih 26 svezaka, zatim kazneni procesi koje su riješili generalni providuri, spisi, registri i dokumenti koji su se odnosili na Mletački računski ured i mnogi drugi spisi. Tada je izrađen i Opći inventar (Inventario generale) koji je služio kao prilog zapisniku o predaji Arhiva direktora Frane Gianxića pristavu u registraturi Ivanu Einspilleru, koji je bio direktorom Arhiva od 1828. do 1831. Arhiv u Zadru imao je tada 59 fondova popisanih kronološkim redom ulaska u Arhiv i priložen 61 inventar fonda.¹⁷ Taj je inventar sadržavao sljedeće podatke: naziv i vremenski raspon serije, opis, broj svežnjeva ili spisa, smještajna oznaka i napomena. Potrebno je istaknuti da se prigodom izrade inventara strogo pazilo na razgraničenje fondova tako da se fondovi jedne administracije ne spajaju s fondovima administracije koja ju je naslijedila.

Od 1850. godine arhiv prerasta u značajnu arhivsku ustanovu: svo je gradivo sređeno i izrađeni su inventari, kazala, katalozi i repertoriji. Arhiv se u razdoblju 1883.–1902. godine povećava i drugim gradivom, koje je tadašnja austrijska uprava koncentrirala u ovom središnjem arhivu u Zadru (arhivi gradova Korčule, Splita, Kotora, Omiša, Brača, Makarske i Nina), a postupno su pristizalli i spisi uprave koji su nastajali u Zadru. Nešto kasnije (1895 –1910) u arhiv dolazi više obiteljskih arhiva. Pokrenut je i tromjesečni časopis Tabularium, koji je uz Vjestnik Zemaljskog arhiva u Zagrebu, jedan od prvih arhivskih časopisa na našem tlu.

Nakon pada Austro–Ugarske Monarhije u razdoblju 1918.–1922. godine djeluje najprije pod nazivom Arhiv vlade za Dalmaciju, dalmatinske i korčulanske otoke (Archivio del Governo dela Dalmazia e delle isole Dalmate e Curzolane), a od 1922. godine kao Povijesni arhiv kraljevske prefekture (Archivio storico presso la R. Prefettura). Od godine 1928. djeluje kao samostalna ustanova pod nazivom Državni arhiv u Zadru (Archivio di Stato in Zara) te je podređen Ministarstvu unutarnjih poslova u Rimu.

Za rad na uređenju Arhiva osobito su zaslužni članovi obitelji Böttner. Dionizije Böttner dolazi u Zadar iz Splita i upravlja Arhivom od 1842. do 1861. Od 1867. do 1906. na čelu Arhiva je njegov sin Sebastijan, a njega je nasljedio sin mu Henrik, koji upravlja Arhivom od 1906. do 1921. Oni su sredili i inventarizirali mnoge arhivske fondove, a Henrik je u Tabulariumu objavio prvi tiskani inventar 1903. godine.

Rapalskim ugovorom sklopljenim 12. studenoga 1920. između Kraljevine SHS i Italije, Zadar s najbližom okolicom i otok Lastovo pripali su Italiji. U čl. 2 toga ugovora predviđeno je da se posebnom konvencijom utvrdi sve što je povezano sa Zadrom i okolicom kao i svom Dalmacijom, uključujući među ostalim i pravednu podjelu „odnosnih arhiva“. To je učinjeno ugovorom između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije u Rimu 23. listopada 1922. godine. Člancima 25–31 regulirana je podjela spisa „dalmatinskih arhiva“. Pod time se mislilo na spise tekuće administracije nakon 1. siječnja 1878. godine, odnosno četrdeset godina nakon potpisivanja primirja 3. studenoga 1918. Riječ je o spisima koji su bili neophodni novoj administraciji Kraljevine SHS. U čl. 31 utvrđeno je da povijesni arhivi „koji predstavljaju tragove ili uspomenu na gospodstvo Mletačke Republike u Dalmaciji neće biti predmetom podjele; njih će zadržati talijanska država“. Članom 27b Konvencije predviđeno je da arhivsko gradivo Zemaljskoga dalmatinskoga sabora, Zemaljskoga gospodarskoga vijeća i Političke općine Zadar (1864.– 1918.) u cjelini pripadnu Kraljevini SHS.

Pregovore o podjeli „arhiva“ vodila je mješovita Komisija sastavljena od predstavnika Kraljevine SHS i Kraljevine Italije. Sa strane Kraljevine SHS imenovan je delegatom i predsjednikom dr. Antun Dulibić, sudski savjetnik i političar iz Šibenika. Komisija je djelovala u dva navrata, od 21. lipnja do 22. studenoga 1924. te od 3. srpnja do 8. studenoga 1926.

Prema dopisu talijanske delegacije Prefekturi u Zadru, trebalo je podijeliti spise sljedećih 12 ustanova koje su imale sjedište u Zadru: Dalmatinskog Namjesništva, Kotarskoga poglavarstva, Zemaljskoga odbora, Prizivnoga suda, Pokrajinskoga suda, Kotarskoga suda, Državnoga odvjetništva (Procura di Stato), Državnoga nadodvjetništva (Procura superiore di Stato), Pokrajinske direkcije financija, Financijskoga odvjetništva, Financijskoga inspektorata, Poreznoga ureda, Evidencijskog ureda Zemljišnog katastra, Katastarskih mapa, Direkcije pošte i telegrafa, Poštansko–telegrafskoga ureda, Lučke kapetanije, Ureda pomorskoga zdravlja i Vojničkog ureda.

Gradivo je brodovima otpremano najvećim dijelom u Split, a manjim dijelom u Biograd, Šibenik i Preko. Za gradivo koje je pripalo Kraljevini SHS izrađen je popis. Tako je primjerice izrađeno 212 popisa podijeljenoga gradiva, predane su sve pomoćne knjige Namjesništva u Zadru od 1878. do 1918, ukupno 420 svezaka. Primjera radi, početkom listopada 1924. godine otpremljeno je preko dva vagona težine spisa Dalmatinskog Namjesništva i Zemaljskog odbora. Od 3. srpnja do 8. studenoga 1926. uslijedila je ponovno predaja gradiva. Tako je otpremljen 1601 svežanj Namjesnštva te spisi drugih institucija, ukupno oko sedam i pol vagona težine. Izrađeno je oko 160 popisa gradiva koje je otpremljeno najvećim dijelom u Split. Indikacijski
popis odnesenoga gradiva donosi Š. Peričić u svome radu Podjela zadarskih „arhiva“ između Italije i Kraljevine SHS (1924–1926).

Zbog nemara i neadekvatnoga smještaja velik dio gradiva je stradao, a osobito u dva požara u Splitu nakon 1945. godine. Cjelovito je sačuvan Arhiv mapa u Splitu i spisi o gradnjama.

Odredbom čl. 30 Konvencije Kraljevina SHS bila je dužna brižno čuvati arhivsko i registraturno gradivo, dopustiti uvid i izradu prijepisa i fotokopiranje. Nažalost, spisi su ležali nagomilani po skladištima i potkrovljima. Na Dulibićev prijedlog da se u Splitu sagradi posebna zgrada Arhiva, Ministarstvo vanjskih poslova je otvoreno izjavilo da „nas sve to skupo stoji” i predložilo da se ne inzistira na daljoj diobi spisa jer su vlasti „u neprilici kamo da smjeste arhive i registraturno gradivo“ dopremljeno iz Zadra.

Dio spisa Namjesništva, dio spisa Pokrajinskog školskog vijeća te manji dio spisa o zakladama i feudima vraćeni su nakon Drugoga svjetskoga rata u Zadar. Vraćeni spisi (koji se nazivaju „podijeljenim spisima”) do danas nisu u potpunosti integrirani u cjeline kojima pripadaju, niti je učinjena podrobnija evidencija o svemu što je tom prilikom nastradalo.

Delegacija Kraljevine SHS konstatirala je da nedostaju mnogi spisi: hapšenja za Prvoga svjetskog rata, internacije, politički procesi, kolonizacija Boke kotorske, Majska deklaracija, Tiszin posjet Dalmaciji, Aneksija BiH, atentat u Sarajevu, balkanski ratovi, Handlova afera, jezično pitanje, omladinski pokret, organizacija „Sokol“, posjeta Franje Ferdinanda i princa Danila Dubrovniku, Riječka rezolucija te mnogo tajnih spisa. Jedan dio spisa vraćen je iz Beča nakon Drugoga svjetskog rata.¹⁸

Ovdje nam je spomenuti i odnošenje gradiva za Drugoga svjetskog rata. U kolovozu 1943. u Zadar je stigla Komisija sastavljena od prof. G. Cencettija iz Bolonje i G. Gabizza iz Sicilije, oni su izabrali arhivsko gradivo (tzv. Povijesne arhive) koje su u 74 velika sanduka početkom rujna 1943. motornim jedrenjakom prenijeli u Italiju.

Riječ je o arhivskome gradivu koje je po shvaćanju talijanskih povjesničara trebalo dokazivati talijansko pravo na Dalmaciju. Ono je preneseno u Italiju, u mjesto Fraglia u Pokrajini Veneto. To je gradivo vraćeno 1949. godine na temelju restitucije nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. Kako je prilikom evidencije primljenoga gradiva utvrđeno da nisu vraćeni svi arhivski zapisi te činjenice da nije razmatrano pitanje arhivskoga gradiva s područja Zone B (bivši teritorij STT), prikom potpisivanja Ugovora između dvije zemlje u Osimu (Osimski sporazumi), ministri vanjskih poslova SFRJ i Republike Italije Miloš Minić i Mariano Rumor izmijenili su pisma istoga sadržaja kojima se predviđa održavanje zajedničkoga sastanka. Na sastanku će se raspraviti pitanje o kulturnim dobrima, umjetničkim djelima, arhivima i katastarskim i zemljišnim knjigama s područja navedenoga u članu 21 Ugovora o miru s Italijom od 10 veljače 1947. te o preostalim pitanjima što se tiču arhiva. Posljednji kontakti održani su s Italijom u svibnju 1991. nakon raspada SFRJ.

Od 1945. do 1959. Arhiv djeluje kao Državni arhiv u Zadru. Nadležan je za cijelo područje Dalmacije osim dubrovačkog područja sve do 1957. godine kada je „Arhiv grada Splita“ preimenovan u Historijski arhiv i uključen u mrežu arhivskih ustanova. Nakon 1945. godine Državni arhiv u Zadru poduzimao je mjere spašavanja arhivskoga gradiva i njegova preuzimanja praktički na području cijele Dalmacije. U tome je osobitu ulogu odigrao prof. dr. Stjepan Antoljak, koji je bio ravnatelj Arhiva u razdoblju 1946.–1952. godine. Tada su u Arhiv preuzeti spisi Makarske, Paga, Raba, Trogira, Skradina i Šibenika, spašeni brojni obiteljski i osobni arhivi, kao i arhivsko gradivo ukinutih ustanova. Kada je Zakonom o državnim matičnim knjigama od 9. travnja 1946. godine uvedeno civilno stanje, starije matične knjige s područja Dalmacije nastale od otprilike 1860. godine predane su Državnom arhivu u Zadru.

Godine 1960. Državni arhiv u Zadru mijenja naziv u Historijski arhiv, a godine 1993. u Povijesni arhiv u Zadru. Konačno, godine 1997. ponovo dobiva naziv Državni arhiv u Zadru.

Danas se u Arhivu nalazi 590 arhivskih fondova i zbirki u ukupnoj količini od oko 7000 d/m arhivskoga gradiva. Najstariji zapis potječe iz 10. st., a gradivo je sustavno sačuvano od 14. st.

RADIONICE ZA RESTAURACIJU I MIKROFILMIRANJE

Već je 1945. godine tadašnji ravnatelj Arhiva Ivo Ostojić u izvještaju o radu iznio i problem zapošljavanja stručnjaka „za liječenje i konzerviranje knjiga i isprava“ koje su se nakon ratnih razaranja Zadra sakupljale iz ruševina. Budući da Arhiv nije imao svoje radionice, restauracija i mikrofilmiranje se obavljalo u drugim ustanovama, prvenstveno u Laboratoriju Historijskoga instituta JAZU u Zagrebu i u Državnom arhivu u Zagrebu. Godine 1960. dovršen je projekt mikrofilmiranja Dragomanskoga arhiva u Državnom arhivu NR BiH u Sarajevu. Mikrofilmiranje se obavljalo i u Arheološkom muzeju u Zadru i u Sekretarijatu unutrašnjih poslova u Zadru.

Krajem 50–ih godina uređena je radionica za izradu kartonskih kutija, a 1964. godine kupljen je laminator i knjigovežačka preša za novoosnovani laboratorij za konzerviranje i restauriranje gradiva. Uređena je i stolarska radionica za izradu polica i ormara, jer nije bilo novaca za nabavu željeznih polica. Tako je Arhiv 1967. godine imao tri radionice: stolarsku, radionicu za izradu kartonskih kutija i restauratorsku radionicu s laminatorom. U novoj radionici za restauriranje i laminaciju radila je od 1968. samo jedna preparatorice koja je praksu odradila u Arhivu Hrvatske u Zagrebu.

Krajem 60–ih godina Arhiv je kupio aparate za fotokopiranje i mikrofilmiranje. Fotolaboratorij je počeo radom 1970. godine, a imao je uređaj za mikrofilmiranje, razvijanje filmova i kopiranje te jedan mikročitač.

RAVNATELJI

Nicolò Veglia (1624.–1625.)
Girolamo Giordani (1624.–1660.)
Giacomo Fozzo (1660.–1663.)
Francesco Lantana (1663.–1667.)
Sebastiano Brazzoni (1667.–1670.)
Sebastiano Matiazzi (1670.–1714.)
Francesco Bonicelli (1714.–1744.)
Pietro Ferrari Cupilli (1745.–1756.)
Annibale Bassani (1757.–1760.)
Domenico Carazia (1761.–1797.)
Antonio Lanfranchi (1798.–1823.)
Francesco Giancix (1824.–1827.)
Giovanni Einspiller (1828.–1833.)
Pietro Battaglini (1834.–1842.)
Pietro Alvise Bragadin (1842.–1843.)
Dionizio Böttner (1843.–1861.)
Alberto Bertolini (1861.–1866.)
Sebastiano Böttner (1867.–1906.)
Henrik Böttner (1906.–1921.)
Alberto Alterti (1921.–1923.)
Antonio Chrechichi (1924. –1936.)
Giuseppe Praga (1936.–1943.)
Boško Desnica (1944.–1945.)
Šime Jurić, siječanj (1945.)
Stanko Miloš, siječanj–svibanj 1945.
Ivo Ostojić (30. 5.1945.– 18. 9. 1946.)
Stjepan Antoljak (1946.–1952.)
Dinko Foretić (1952.–1970.)
Ante Usmiani (1971.–1984.)
v. d. Milena Vlahov (1984.–1985.)
Šime Pavić (1985.–1990.)
v. d. Denis Martinović (1990.– 1992.)
Rajko Dušević (1992.–1996.)
Slavko Ražov (1996.– 2012.)
Ante Gverić (2012. – )

PODRUČNA MJERODAVNOST

Arhiv je od 1945. do 1957. uz Državni arhiv u Dubrovniku, bio jedini arhiv na priobalju te se njegova područna nadležnost protezala na cijelo područje Dalmacije. Odlukom o određivanju područja na kojima arhivi vrše arhivsku službu (NN 28/1963) utvrđeno je područje mjerodavnosti tadašnjeg Historijskoga arhiva na općine Benkovac, Biograd n/m, Drniš, Knin, Obrovac, Pag, Šibenik i Zadar. Otada se područna mjerodavnost arhiva nije mijenjala osim što je to područje do danas bilo nekoliko puta različito administrativno uređivano. Novim teritorijalnim ustrojem Republike Hrvatske temeljenom na Zakonu o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj (NN 90/1992. i NN 10/1992). Arhiv svoju mjerodavnost proteže na područje Zadarske županije (osim Gračaca) i dijelom Ličko–senjske županije (Grad Novalja). Dana 13. svibnja 2009. Ministarstvo kulture je dalo suglasnost za osnivanje Sabirnog arhivskoga centra Novalja (Klasa 612–06/09–01/0018, Ur. br. 532–10–02/4–09–02). Temeljem te suglasnosti donesena je 1. lipnja 2009. dopuna Statuta DAZD–a kojom Sabirni arhivski centar Novalja postaje organizacijski odjel Državnoga arhiva u Zadru. Godine 2007. osniva se i Državni arhiv u Šibeniku čija se nadležnost proteže na Šibensko–kninsku županiju.

Državni arhiv u Zadru obavlja nadzor nad 350 pismohrana; od toga 81 pismohrana prve kategorije, 178 pismohrana druge kategorije.

UNUTARNJI USTROJ

Državni arhiv u Zadru mjerodavan je za obavljanje nadzora nad arhivskim gradivom i pismohranama za područje Zadarske županije.

Sadašnju organizacijsku strukturu Arhiva čine:

• Odjel za sređivanje, obradu i zaštitu arhivskoga gradiva od nacionalnog značaja do 1813. godine
• Odjel za sređivanje, obradu i zaštitu arhivskoga gradiva od nacionalnog značaja od 1813. do 1918. godine
• Odjel za sređivanje, obradu i zaštitu arhivskoga gradiva od 1918. godine Odjel vanjske arhivske službe
• Odjel arhivske knjižnice
• Odjel za dokumentacijsko–informacijske poslove
• Odjel za sređivanje i zaštitu arhivskoga gradiva Zadarske nadbiskupije
• Odjel za fotografiranje, mikrofilmiranje i restauriranje
• Opći odjel
• Sabirni arhivski centar Novalja.

U Državnom arhivu u Zadru zaposleno je ukupno 28 djelatnika, uključujući i ravnatelja, arhivista u Arhivu Zadarske nadbiskupije i arhivista u Sabirnom arhivskom centru Novalja. Od toga je 11 arhivista, 6 arhivskih tehničara, 1 bibliotekar, 1 fotograf, 1 restaurator, 2 restauratora–konzervatora i 1 knjigoveža.

Od administrativnog osoblja u Arhivu je zaposleno: 1 tajnica Arhiva, 1 poslovna tajnica–voditeljica pisarnice, 1 računovođa i 1 spremačica.

Državni arhiv u Zadru smješten je na jednoj lokaciji koja ima 3800 m2. Sav je prostor iskorišten za spremišta i nema slobodnoga prostora za daljnje preuzimanje arhivskoga gradiva.

UPRAVLJANJE GRADIVOM I AKVIZICIJSKA POLITIKA

Državni arhiv u Zadru preuzima po službenoj dužnosti gradivo državnih tijela, ustanova, javnih poduzeća i drugih javnih službi koje djeluju na području nadležnosti Arhiva. Za razdoblje do 1918. godine Arhiv čuva gradivo koje je nastalo na području Mletačke Dalmacije od 13. st., najveći i najznačajniji dio arhivskoga gradiva je iz razdoblja mletačke uprave 1409./20.– 1797., Prve austrijske uprave (1797.–1805.), francuske uprave (1806.–1813.) i Druge austrijske uprave (1813.–1918.). Uz javno arhivsko gradivo Arhiv čuva i gradivo ukinutih benediktinskih samostana Sv. Krševana (918.–1806.), Sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu (1509.–1806.), dominikanskoga samostana Sv. Dominika (1066.–1806.) te samostana klarisa Sv. Nikole (1193.–1806), Arhiv Pravoslavne eparhije u Zadru (1761.–1921), arhivske fondove značajnih zadarskih obitelji i pojedinaca koji su djelovali na području Zadra i Dalmacije. Politika prinova i preuzimanja arhivskoga gadiva prvenstveno obuhvaća javne ustanove i službe. Polazeći od koncepta „sveobuhvatnoga arhiva“ Arhiv preuzima i gradivo koje je u privatnome vlasništvu, a značajno je za povijest širega zadarskoga područja, zatim gradivo nastalo djelovanjem pojedinaca. Akvizicijska politika arhivskih prinova temelji se na zakonskoj obvezi odnosno po službenoj dužnosti, zatim poklonom i otkupom.

ZGRADA

Kako se Arhiv 1943. godine, u vrijeme kada su talijanske vlasti arhivsko gradivo prenijele u Italiju, nalazio u prizemlju palače mletačkoga providura za Dalmaciju i Albaniju, a kasnije francuskoga providura te austrijskoga namjesnika i konačno Prefekture Kraljevine Italije, očito je Arhiv u toj zgradi bio već od 1624. kada je i osnovan odlukom mletačkoga providura Francesca Molina.

Te ratne 1943. godine dio gradiva koje nije preneseno u Italiju smješten je u podrum vojarne kraj kopnenih gradskih vrata, gdje je danas Pomorska škola. Dolaskom partizana 1944. godine gradivo je smješteno ponovno u prizemne prostorije Providurove palače.

U travnju 1947. godine Arhiv je preseljen u novu preuređenu zgradu na Kolovarima („Genio civile“, danas Poliklinika) te se uz arhivski prostor, uređuju knjižnica i čitaonica. Od 23. travnja 1947. do siječnja 1948. u tu zgradu su dopremljeni spisi Kotarskoga suda na Rabu iz razdoblja 15. do 19 st., gradivo iz mletačkoga razdoblja nastalo u Makarskoj i Starome Gradu na Hvaru, sačuvani dio gradiva C. kr. Namjesništva za Dalmaciju koje je 1923. Kraljevina Italija predala Kraljevini SHS i koje je bilo preneseno u Split.

Nakon preseljenja Arhiva uprava Bolnice i Zdravstveni Odjel Oblasnog NO Dalmacije zatražili su tu zgradu kako bi u njoj smjestili polikliniku. U zamjenu je ponuđeno da se za Arhiv adaptira zgrada izgrađena 1906. za nekadašnjega austrijskog vojnog zapovjednika (danas su u njoj smješteni uredi Zadarske županije). Preseljenje Arhiva u tu zgradu realizirano je u prosincu 1947. godine.

Do ponovnoga preseljenja dolazi 1954. godine kada se povela rasprava u Narodnom odboru Gradske općine o mogućnosti da se zgrada „Millo“ ustupi za Dom Jugoslavenske narodne armije. NO je donio zaključak s kojim se suglasila i uprava Arhiva, da će Garnizon JNA u Zadru ustupiti NO Gradske općine kasarnu u Parku Vladimira Nazora, gdje će se smjestiti gimnazija i učiteljska škola, a NO gradske općine ustupit će Garnizonu JNA u Zadru zgradu u kojoj je smješten Državni arhiv. Previđeno je također da se pristupi izgradnji suvremene zgrade za smještaj Državnog arhiva u sklopu ustanova oko crkve Sv. Marije. Predloženo je da se Državni arhiv privremeno smjesti u zgradu učiteljske škole, kada se ona preseli u zgradu u Parku Vladimira Nazora. Prema toj odluci selidba Arhiva je provedena do 18. srpnja 1954. U toj zgradi Arhiv je dobio trideset prostorija i to dvadeset za spremišta i šest za urede, a četiri prostorije za vratara i skladištara.

Ponovno se raspravljalo o mogućnosti zidanja nove zgrade, jer dimenzije dvorana, njihov raspored i improvizirane drvene police ne odgovaraju zahtjevima suvremene arhivistike. Nova zgrada imala je oštećen krov koji je prokišnjavao, pa se gradivo premještalo u prizemlje, a kasnije i u podrumske hodnike. Godine 1957. poplavio je krov i čitav gornji kat. Kada je 1956. osnovan Filozofski fakultet, po nalogu NO općine Zadar Arhiv je morao Filozofskom fakultetu ustupiti III. i IV. kat zgrade. Kao naknadu Arhiv je od uprave Arheološkoga muzeja, koja je bila na II. katu zgrade, dobio dva duga hodnika u suterenu i prizemlju zgrade gdje su napravljena nova spremišta. Tada je popravljena terasa koja pokriva spomenute hodnike i krov zgrade.

Do ponovnoga i konačnoga preseljenja Arhiva dolazi u kolovozu 1962. godine. Tada je Arhiv preseljen u sjeverozapadno krilo prizemlja obližnje vojarne u Foši. Ravnatelj Dinko Foretić ističe da je ta „nova zgrada Arhiva mnogo prikladnija za smještaj i čuvanje arhivalija negoli je to bilo u bilo kojoj od nekoliko zgrada u kojima je Arhiv bio poslije rata smješten”. Uprava Arhiva se nadala da će zgrada „Kasarne u Foši”, kad vojska iseli, biti u cijelosti upotrebljena za Arhiv i Naučnu biblioteku. Međutim, u zgradi su se smjestile tri ustanove: Pomorska škola, Naučna biblioteka i Arhiv. Godine 1965. Arhiv se iz sjeverozapadnoga krila (danas Pomorske škole) premjestio u današnje prostore Arhiva. I dalje je ostao problem Knjižnice Arhiva koja je većim dijelom ostala bez prostora, polica i knjižničara. Godine 1966. došlo je do dvije poplave jer nije bilo ni stakala na svim prozorima, a uredske prostorije na trećem katu nisu bile dovršene.¹⁹

GRADIVO U ARHIVU I NJEGOVO ZNAČENJE

Gradivo što ga čuva Državni arhiv u Zadru od prvorazrednog je značenja za povijest Dalmacije od 13. st. pa sve do 1918. godine. U tom pogledu Arhiv nadopunjuje gradivo Hrvatskoga državnog arhiva i po svojoj stvarnoj nadležnosti prelazi okvir ostalih arhiva u Republici, izuzmemo li specifičnost Državnih arhiva u Dubrovniku, Rijeci i Pazinu. Njegovo značenje tim je veće što je u Arhiv već 1883. godine velikim dijelom sabrano gradivo mletačke uprave do 1797, zatim Prve austrijske uprave (1797.–1805), francuske uprave (1806.–1813) te Druge austrijske uprave (1813.–1918).

Gradivo ovoga Arhiva pruža mogućnosti proučavanja cjelokupne povijesti Dalmacije, kako za šire sintetičke studije tako i za proučavanje lokalne povijesti. Uz značaj za proučavanje povijesti Dalmacije, gradivo ovoga Arhiva izvor je i za proučavanje povijesti Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Albanije, kao i za istraživanje povezanosti sjeverne s primorskom Hrvatskom, a u širem smislu i za proučavanje Napoleonove istočne politike i uloge koju je imala francuska uprava u modernizaciji uprave, ali i kulturnoga, zdravstvenoga i prosvjetnoga života na području Ilirskih Pokrajina. Za razdoblje od 1918. do 1943. godine gradivo Arhiva pruža uvid u talijansku politiku u Zadru i na Lastovu. Od 1944. godine nadalje gradivo je značajno isključivo za proučavanje prošlosti područja za koje je Arhiv područno mjerodavan u novom ustroju arhivskih ustanova koje su osnovane nakon 1945. godine.

Najveći dio gradiva u Državnom arhivu u Zadru pisan je latinskim, talijanskim i hrvatskim jezikom, dok su spisi u fondu Mletačkog dragomana pisani dijelom na turskom jeziku, spisi francuske uprave dijelom na francuskom jeziku, a spisi austrijske uprave dijelom na njemačkom jeziku. Nakon Drugoga svjetskog rata svi spisi su na hrvatskom jeziku.

U izdanju Arhiva izašla su dva sveska Miscellanea (1949.–1953.) koja su bila zamišljena kao periodička publikacija za objavljivanje gradiva. Kasnije se pristupilo sustavnom objavljivanju zadarskih bilježnika iz srednjega vijeka. Tako su u razdoblju od 1959. do 1977. objavljena tri sveska. Ta je inicijativa obnovljena 2001. godine kada su objavljeni bilježnički spisi zadarskoga bilježnika Andrije pok. Petra iz Cantùa (1353.–1356.).

OBAVIJESNA POMAGALA

Rukopisni Vodič i rukopisni inventari.

Foretić, Dinko. Kratki historijat i opći inventar Državnog arhiva u zadru. Arhivist, 1 (1955), Dodatak III. *** Kolanović, Josip (ur.). Arhivski fondovi i zbirke u arhivima i arhivskim odjelima u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Savez arhivskih radnika Jugoslavije, Beograd 1984.: str. 321–342. *** Kolanović, Josip i Janez Šumrada (ur.). Napoleon i njegova uprava na istočnoj obali Jadrana i na području istočnih Alpa: arhivski vodič. Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2005.: str. 403–504. *** Kolanović, Josip (gl. ur.) Pregled arhivskih fondova i zbirki Republike Hrvatske, sv. 1. Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2006.: str. 877–914.

KNJIŽNICA

Knjižnica Državnog arhiva u Zadru osnovana je 1894. godine od knjiga i zbirki Namjesništva za Dalmaciju. Već sljedeće godine dobila je pravo na obvezni primjerak svih izdanja iz Pokrajine Dalmacije što je trajalo do 1913. godine. Do Prvoga svjetskog rata Knjižnica je imala preko 13.000 svezaka knjižničkog gradiva od kojega su najvažnije inkunabule, prvotisci statuta dalmatinskih općina, dalmatinska i zadarska periodika, stari putopisi po Dalmaciji, pregledi povijesti Dalmacije, izdanja Matice dalmatinske, djela tiskana u Zadru i ostalim dalmatinskim gradovima i nekoliko starih atlasa te brojna druga izdanja iz povijesti prava, uprave, zakonodavstva, zemljopisa i drugih područja.

Nakon 1945. godine knjižnica je upotpunjena ranijim izdanjima Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i dobiva nova Akademijina izdanja. Prosvjetni odjel Oblasnoga NO Dalmacije donio je Odredbu o dostavljanju obveznoga primjerka publikacija tiskanih u Dalmaciji Državnim arhivima u Zadru i u Dubrovniku.

Danas u Knjižnici ima oko 50.000 svezaka knjiga i brošura, časopisa, novina, disertacija, rukopisa i neknjižnoga gradiva. Među njima su dvije inkunabule, rijetke knjige iz 16. i 17. st., zbirka starih hrvatskih novina, zadarska izdanja iz 19. i 20. stoljeća i najstarija izdanja statuta dalmatinskih gradova, nekoliko atlasa. Knjižnica je značajna za opću povijest Dalmacije, jer sadrži gotovo cjelovitu literaturu za upravnu povijest, stenografske bilješke Carevinskog vijeća, Gospodske kuće, Dalmatinskog sabora, kao i izdanja Statističke komisije i Bečke akademije. Knjižnica je dostupna svim djelatnicima Arhiva i drugim korisnicima arhivskoga gradiva u čitaonici Arhiva.

DOPUNSKI IZVORI

Arhivske fondove i zbirke Državnog arhiva u Zadru nadopunjuje arhivsko gradivo koje se čuva u arhivima zemalja s kojima je Dalmacija u prošlosti bila državno–pravno povezana. Za najstarije razdoblje to je prvenstveno Državni arhiv u Mlecima (Archivio di Stato di Venezia) čiji su arhivski fondovi bitna nadopuna arhivskome gradivu što se čuva u Državnom arhivu u Zadru, prvenstveno za razdoblje mletačke uprave 1420.–1797.²⁰ Za kratko razdoblje Napoleonove uprave na istočnoj obali Jadrana gradivo ovoga Arhiva nadopunjuju arhivski fondovi koji se čuvaju u Državnom arhivu u Milanu (Archivio di Stato di Milano), za vrijeme uprave providura Vicka Dandola Dalmacijom koja je u to vrijeme bila dio Kraljevstva Italije (1805.–1809) te za razdoblje Ilirskih Pokrajina (1809.–1813) u fondovima središnjih francuskih državnih arhiva u Parizu (Centre historique des Archives nationales de Paris, Service historique de la Défense – Terre, Marine, Archives du Ministère des Affaires étrangères). Gradivo nastalo u vrijeme Ilirskih Pokrajina (1810.–1813) značajno i za povijest Dalmacije čuva se u Arhivu Republike Slovenije u Ljubljani gdje je bilo i upravno središte te državnopravne tvorevine.²¹

Za razdoblje Prve (1797.–1805.) i Druge austrijske uprave (1814.–1918.) za povijest Dalmacije arhivski izvori čuvaju se u Austrijskom državnom arhivu u Beču (Östereichisches Staatsarchiv), u njegovim odjelima: Opći upravni arhiv (Allgemeines Verwaltungsarchiv), Ratni arhiv (Kriegsarchiv) te Kućni, Dvorski i Državni arhiv (Haus–, Hof– und Staatsarchiv). Dio arhivskoga gradiva iz središnjih bečkih ministarstava u Općem upravnom arhivu u Beču (posebno za razdoblje 1881.–1918.), ali i gradivo iz Ratnoga i Kućnog, Dvorskog i Državnog arhiva u Beču na temelju „Sporazuma između Vlade Kraljevine SHS i Austrijske vlade o izvršenju članova 93 i 194–196 Saint–Germainskog ugovora“ koje se odnosi na Dalmaciju i Primorje, nakon 1977. godine vraćeno je i danas se čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Valja napomenuti da je upravo gradivo bečkih ministarstava iz razdoblja 1881.–1918. svojevrstan nadomjestak za ono gradivo Namjesništva u Zadru koje je Konvencijom između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije (1924.) bilo predano Kraljevini SHS, prebačeno u Split i ondje uništeno.

Nakon stvaranja samostalne i neovisne Republike Hrvatske nije riješeno pitanje izvršenja Sporazuma između Vlade Kraljevine SHS i Austrijske savezne vlade iz 1923. godine o provedbi čl. 93, 191–196 Saint–Germainskog mirovnog ugovora. Posljednji pregovori vođeni su između SFRJ i Austrije 1987. i 1989. godine. Na zasjedanju Mješovite jugoslavensko–austrijske komisije održane u Beogradu 1987. donesen je popis riješenih zahtjeva, koji nisu bili odmah predani, a austrijska strana se ponovo 1989. godine obvezala da će to učiniti što je moguće prije.²²

U Državnom arhivu u Splitu čuva se Arhiv mapa iz razdoblja austrijske uprave, kao i ostaci pojedinih arhivskih fondova preuzetih od Kraljevine Italije 1924. godine. Državni arhiv u Trstu (Archivio di Stato di Trieste) čuva gradivo iz razdoblja Druge austrijske uprave značajno za proučavanje povijesti pomorstva, posebno za godine 1850.–1918. Za razdoblje talijanske uprave nakon 1918. do 1943. godine, dopunsko gradivo koje nadopunjuje fondove Državnoga arhiva u Zadru za područje koje je Rapalskim ugovorom ustupljeno Kraljevini Italiji, nalazi se u Središnjem državnom arhivu u Rimu (Archivio Centrale dello Stato), a manjim dijelom u Državnom arhivu u Anconi (Archivio di Stato di Ancona).²³

Dolinar, France M. (ur. Vodnik po arhivskem gradivu za zgodovino Slovencev in drugih narodov nekdanje Jugoslavije v Centralnem državnem arhivu v Rimu: 1918.–1945. Ljubljana: Arhiv Republike Slovenije, 1992.

Kolanović, Josip i Janez Šumrada. Napoleon i njegova uprava na istočnoj obali Jadrana i na području istočnih Alpa 1806.–1814. : arhivski vodič. Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2005.

Nadopunu arhivskome gradivu koje se čuva u Državnome arhivu u Zadru posebno čini izuzetno vrijedno gradivo što se čuva u Znanstvenoj knjižnici u Zadru, vidi Pregled arhivskih fondova i zbirki Republike Hrvatske, sv. 1 (ur. Josip Kolanović), Hrvatski državni arhiv, Zagreb 2006, str. 1106–1122,²⁴ Nadbiskupijski i Arhiv zadarske nadbiskupije, Ondje, str. 1232, Samostan sv. Frane u Zadru, Ondje, str. 1287, Samostan benediktinki Sv. Marije u Zadru, Ondje, str. 1297.

LITERATURA O ARHIVU

Antoljak, Stjepan. Državni arhiv u Zadru. Slobodna Dalmacija (1947.), br. 602. *** Böttner, Enrico. L’Archivio degli atti presso I. R. Luogotenenza Dalmata. Tabularium 1 (1901.): str. 1–10. *** Chrechici, A. L’ Archivio di Stato in Zara. Allesandro Luzio. Gli archivi di Stato italiano. Miscellanea di studi storici. Firenze: Le Monnier, 1933., I. 277–286. *** Dokoza, Serđo: Archivium comunis Jadre u XIV stoljeću, Radovi zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 48 (2006.): str.215–230. *** Foretić, Dinko, Kratak historijat i opći inventar Državnog arhiva u Zadru. Arhivist (1955.). Dodatak III: str. XXVII–XLVII. *** Grgić, Ivo. Historijski arhiv u Zadru. Zadar – zbornik. Matica hrvatska, Zagreb 1964: str: 659–668. *** Grgić, Ivo Zadarski arhiv između dva rata. Glas Zadra, (43) 1952. *** Katić–Piljušić, Mirisa. Šest kilometara povijesti. Zadar. Zagreb: Febra, 2004. (Biseri Jadrana: edicija za kulturu i putovanja). *** Katić–Piljušić, Mirisa. Izdanja i izložbe Državnog arhiva u Zadru 1901.–1998., Arhivski vjesnik 41(1998.): str. 186–192. *** Katić–Piljušić, Mirisa. Knjižnica Državnog arhiva u Zadru. Od Namjesničke do specijalne arhivske knjižnice. Arhivski vjesnik 53 (2010.): str. 111–136. *** Katić–Piljušić, Mirisa. Knjižnica Državnog arhiva u Zadru=Bibliothek des Staatsarchives. Handbuch deutscher historischer Buchbestände in Europa. Zürich, New York: Oluis–Weidmann, Hildeshim, 2002. 138–142. *** Katić–Piljušić, Mirisa. Državni arhiv u Zadru od 1944. do 1990. godine, Zbornik. Zadar i okolica od Drugoga svjetskog rata do Domovinskoga rata. Zadar 2009., 550–583. *** Kolanović, Josip (ur.). Historijski arhiv u Zadru. Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ, SR Hrvatska, SARJ. Beograd 1984., str. 321–342. *** Kolanović, Josip i Ornata Tadin. Napoleon i njegova uprava na istočnoj obali Jadrana i na području istočnih Alpa. Arhivski vodič (ur. Kolanović i Janez Šumrada). Zagreb Hrvatski državni arhiv, 2005., str. 403–510. *** Kolanović, Josip,ur.). Pregled arhivskih fondova i zbirki Republike Hrvatske. Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2006., str. 877–914. *** Milošević, Ante. Opis arhiva c.k. Dalmatinskog Namjesništva u Zadru. Vjesnik kr. hrvatsko–slavonsko–dalmatinskog Zemaljskog arkiva. 18 (1916.), 1: str. 29–40. *** Pederin, Ivan. Dužd Frane Foscari – osnivač zadarskog arhiva 1450. godine. Narodni list 1628. (7428) od 12. ožujka 1983. 7. *** Peričić, Šime. Podjela zadarskih „arhiva” između Italije i Kraljevine SHS (1924.–1925.). Arhivski vjesnik, 21–22 (1978.–1979.), str. 357–374. *** Smičiklas, Tade. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, II. 2 (1875), 8–9, 21–22. 1904. *** Šabanović, Hazim: Arhivistička istraživanja u Makarskoj i Zadru, Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine, 3 (1950.): str. 279–286. *** Usmiani, Ante. Opći inventar Zadarskog arhiva iz 1828. godine. Arhivski vjesnik, 19–20 (1976.–1977). str. 279–294. *** Vidaković, Josip. Državni arhiv u Zadru 1624–1970. (Prikupljanje i zaštita arhivalija), Zadar 2002. 273 str.

LITERATURA O ARHIVSKIM FONDOVIMA I ZBIRKAMA

Barjaktarević, Sulejman. Turski dokmenti Državnog arhiva u Zadru. Arhivski vjesnik, 11 (1958.): str. 594–596. *** Božić–Bužančić, Danica. Inventar arhiva stare splitske općine. Split, 1969. (ciklostilom). *** Ćubela, Ivana, Kraljevska delegacija Vlade u Splitu 1811.–1816., „Kulturna baština“ sv. 34., Split 2007: str. 83–101. *** Čolak, Nikola. Inventar rukopisne ostavštine Šime Ljubića. Arhivski vjesnik, 4–5 (1961–1962): str. 225–262. *** Jelić, Luka. Arhiv rogovske opatije (Povijesno topografske crtice o biogradskom primorju), Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva. Nova serija, 3 (1898.): str. 70–88. *** Jelić, Luka. Zadarski bilježnički arhiv, Vjesnik hrvatsko–slavonsko dalmatinskog Zemaljskog arkiva, 1 (1899.): sv. 3, str. 162–208; sv. 4, str. 252–261, I 2 (1900.): sv.1, str. 12–19, sv. 2, str. 114–120, 3 (1901.): sv.1, str. 42–46; sv. 2, str.134–146, sv. 3–4, str. 240–262. *** Katić–Piljušić, Mirisa. Rukopisi u Knjižnici Državnog arhiva u Zadru. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 53 (2011.): str. 387–417. *** Kolić, Dubravka. Carsko Kraljevsko Namjesništvo u Zadru 1814.–1918., Institucija i gradivo, Zadar: Državni arhiv u Zadru, 2010. *** Kolić, Dubravka. Mjesno starješinstvo Makarske (Imperiale Regia Superiorità locale di Macarsca) 1798.–1806, Arhivski vjesnik 48 (2005), Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2005. *** Kolić, Dubravka. Inventar obitelji Lantana, Radovi instituta HAZU u Zadru 49 (2007.). *** Kolić, Dubravka. Vincenzo Virginio, pravnik i agronom (1752–1830) i osobni fond u Državnom arhivu u Zadru, Arhivski vjesnik 53 (2010) *** Kolić, Dubravka. Razredbeni/klasifikacijski sustavi C.K. Namjesništva u Zadru od 1814. do 1918. godine, Arhivski vjesnik, 52 (2009), Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2009. *** Maroja, Marjan. Sumarni inventar fonda tvornice maraskina „Francesco Drioli“ – Zadar 1768.–1944., Radovi HAZU u Zadru 38 (1996): str. 157–189. *** Strgačić, Ante. Inventar fonda matičnih knjiga Državnog arhiva u Zadru. Arhivski vjesnik, 2 (1959): str. 485–539. *** Šarić–Šušak, Tamara, „Kraljevska poddelegacija Vlade u Splitu1811.–1816.“, Kulturna baština, sv. 34. Split 2007., str. 101–121.

IZDAVAŠTVO

Povijesni izvori

• Inventari fonda Veličajne općine zadarske Državnog arhiva u Zadru. Sv. 1: Godine 1325.– 1385. / prepisao i priredio Robert Leljak. Zadar: Državni arhiv u Zadru, 2006.
• Andrija pok. Petra iz Cantùa: bilježnički zapisi = Andreas condam Petri de Canturio: quaterni imbreviaturarum. Sv. 1: 1353.–1355. / prir. Josip Kolanović; Robert Leljak. Zadar: Državni arhiv u Zadru, 2003. (Zadarski bilježnici = Notarii Iadrenses ; 5) 551 str.
• Andrija pok. Petraiz Cantùa: bilježnički zapisi = Andreas condam Petri de Canturio: quaterni imbreviaturarum. Sv. 1: 1353.–1355. / prir. Josip Kolanović; Robert Leljak. Zadar: Državni arhiv u Zadru, 2001. (Spisi zadarskih bilježnika = Notarilia Iadertina; 4) 783 str.
• Dokumenti o Hrvatskom Narodnom preporodu u Dalmaciji. Zadar: Historijski arhiv, 1991, 131 str.
• Spisi zadarskih bilježnika Henrika i Creste Tarallo 1279.–1308. = Notariorum Jadrensium Henrici et Creste Tarallo acta quae supersunt: 1279.–1308. / prir. Mirko Zjačić. Zadar : Državni arhiv, 1959. (Izdanja Državnog arhiva u Zadru. Spisi zadarskih bilježnika; 1) IX, 289 str.
• Spisi zadarskih bilježnika Ivana Qualis Nikole pok. Ivana Gerarda iz Padove 1296.–1337. = Notariorum Jadrensium Johannis Qualis Nicolai quondam Johannis Gerardi di Padua acta quae supersunt: 1296.–1337. / prir. Mirko Zjačić i Jakov Stipišić. Zadar: Historijski arhiv u Zadru, 1969. (Izdanja Historijskog arhiva u Zadru. Spisi zadarskih bilježnika; 2) 340 str.
• Spisi zadarskog bilježnika Franje Manfreda de Surdis iz Piacenze 1349.–1350. = Notarii Jadrensis Francisci ser Manfredi de Surdis de Placentia acta quae supersunt: 1349.–1350. / prir. Jakov Stipišić. Zadar: Historijski arhiv u Zadru, 1977. VII, 214 str. (Izdanja Historijskog arhiva u Zadru. Spisi zadarskih bilježnika; 3)
• Tisuću godina samostana sv. Krševana u Zadru: katalog izložbe / [izbor dokumenata Stjepan Antoljak, Miroslav Granić; uvodni tekst Ive Petriciolli]; fotografije Zvonko Kucelin. Zadar : Historijski arhiv; Narodni muzej, 1986.
• Uranija, Valentin. Narodni preporod u Dalmaciji 1835.–1848. / predgovor napisali dr. Nikola Ivanišin i dr. Stijepo Obad. Zadar, 1986.
• Lukačević, Nikola; Meštrović, Romano; Pavić, Šime; Uranija, Valentin. Radnički i komunistički pokret na zadarskom području. Zadar, 1987.
• Pavić, Šime; Ivković, Frane; Uranija, Valentin. Stvaranje Jugoslavije 1918. i talijanska okupacija 1918.–1923. Zadar, 1988.
• Andreas condam Petri de Canturio. Bilježnički zapisi. Svezak 1. 1353.–1354. Svezak 2. 1355.– 1356. (Priredili Robert Leljak i Josip Kolanović) Zadar: Državni arhiv u Zadru 2001. i
  2003.
• Inventari fonda Veličajne općine zadarske 1325.–1385. (Prepisao i prirerdio Robert Leljak) Zadar: Državni arhiv u Zadru 2006.
• Rimac, Marko, Mladineo Goran Zadarsko okružje na mletačkom katastru iz 1709. godine, Dio 1.: Donji kotar, 2009; Dio 2.: Srednji kotar, 2011; Dio 3.: Gornji kotar, 2012.

Izložbe bez kataloga

• Izložba arhivskih dokumenata iz prošlosti Zadra i njegove okolice. U povodu desetogodišnjice oslobođenja Zadra – 1954.
• Izložba rijetkosti i restauratorskih radova na papiru i koži – 1956.
• Izložba dokumenata i knjiga o medicini u Zadru od 14. do 19. st. – 1956.
• Izložba dokumenata o radničkom pokretu u Dalmaciji – 1957.
• Izložba dokumenata i knjiga o ribarstvu – 1957.
• Izložba u povodu 600. godišnjice Zadarskoga mira – 1957.
• Hrvatska pred ujedinjenjem 1918. – 1958.
• Izložba o postanku Jugoslavije – 1958.
• Izložba povodom proslave 40. godišnjice KPJ i SKOJ–a – 1959.
• Lik Zadra kroz vjekove – 1959.
• Izložba u povodu dvadesete obljetnice ustanka u Hrvatskoj – 1961.
• Izložba dokumenata o narodnom preporodu u Dalmaciji – 1961
• Zadar u doba narodnih vladara – 1966.
• Izložba u povodu 300. godišnjice tiskanja Lucićeva djela De Regno Dalmatiae et Croatiae – 1966.
• Izložba dokumenata i knjiga u povodu proslave godišnjice rođenja Petra Preradovića
• Izložba o borbi Zadra i okolice u 19. i 20. stoljeću do 1941.
• Izložba o radničkom pokretu u povodu 50–godišnjice KPJ
• Izložba o Petru Zoraniću i njegovu vremenu.
• Pisana riječ u Hrvatskoj – 1986.
• Hrvatski narodni preporod.
• Narodni preporod u Dalmaciji 1830. do 1848. godine

Katalozi izložbi

• Pavić, Šime. Izbor iz dokumenata u povodu 40. obljetnice rada Historijskog arhiva u Zadru. Zadar 1985.
• Galić, Pavao: Hercig, Bosiljka. Katalog knjiga tiskanih u XVI. stoljeću: Historijski arhiv u Zadru, Samostan sv. Marije u Zadru, Samostan sv. Mihovila u Zadru, Stolni kaptol zadarski, Samostan sv. Pavla na Školjiću kod Preka. Zadar: Historijski arhiv: Stolni kaptol zadarski, 1989 . III, 101 str.
• Grbovi i rodoslovlja iz Povijesnog arhiva u Zadru: Povijesni arhiv, Zadar, svibanj, 1996. / [autori kataloga Miroslav Granić, Denis Martinović; fotografije Željko Maričić]. Zadar: Povijesni arhiv, 1996, 31 str., [4] str. s tablama u bojama
• Dokoza Serđo; Matinović Suzana; Magaš, Damir. Hrvatska na zemljopisnim kartama od XVI. do XIX. stoljeća u Državnom arhivu u Zadru: izložba Državnog arhiva u Zadru, prosinac 1997 / siječanj 98. Zadar, Državni arhiv, 1998, 64 str.
• Dalmacija 1848.–1849.: katalog izložbe, prosinac 1999. / [urednik Denis Martinović; autori kataložnih jedinica i izbor izložaka Denis Martinović, Suzana Martinović, Ankica Bašić; fotografi Željko Maričić, Ivan Mimica]. Zadar: Državni arhiv, 1999, 50 str.
• Katastarska zbirka »Grimani« iz XVII. i XVIII. stoljeća: katalog izložbe, travanj–svibanj 2003. / [autor uvodnog teksta Denis Martinović; autori izložbe i kataloških jedinica Denis Martinović, Suzana Martinović, Ankica Strmota]. Zadar: Državni arhiv, 2003, 16 str.
• Glibota, Milan. Imotska krajina na zemljopisnim kartama i katastarskim planovima iz Državnog arhiva u Zadru: katalog izložbe, Zadar, svibanj 2004. Zadar: Državni arhiv, 2004, 20 str.
• Kninsko područje na zemljopisnim i katastarskim planovima iz Državnog arhiva u Zadru: katalog izložbe, Državni arhiv u Zadru, rujan 2005. / [autor kataloga Milan Glibota, Suzana Martinović]. Zadar : Državni arhiv, 2005, 16 str.
• Zagora na katastarskim mapama Državnog arhiva u Zadru (Autor kataloga Milan Glibota), Zadar 2006.
• Fotografije u Arhivu (autorica izložbe i kataloga Mirisa Katić, stručni suradnik Abdulah Seferović, Zadar), 2009.
• Granice Dalmacije prema susjedima tijekom devetnaestoga stoljeća (autorice izložbe i kataloga Suzana Martinović i Tamara Šarić–Šušak, autor uvodnog teksta Stijepo Obad), Zadar 2010.
• Vedute, planovi i crteži iz fondova I zbirki Državnog arhiva u Zadru (autori izložbe i kataloga Denis Martinović, Suzana Martinović), Zadar 2010.
• Tisuću godina pisane baštine Zadra (autor teksta Marijan Maroja, autori izložbe i kataloga Marijan Maroja, Mirisa Katić), Virovitica, Zadar, 2011.
• Šezdesete – godine koje su promijenile svijet (autori predgovora, izložbe i kataloga Dubravka Kolić, Denis Martinović; autor teksta „Šezdesete godine koje su promijenile svijet“ Ante Batović), Zadar, lipanj 2012.
• Tiskani proglasi u Zadru i Dalmaciji 1488. – 1946. (autorice izložbe i katalogabIvana Burić, Tamara Šarić Šušak), Zadar, lipanj 2013.

Časopisi

• Tabularium: gli archivi della Dalmazia. Zadar: Tiskara Petra Jankovića. 1(1901.)–3(1904.)
• Miscellanea Državnog arhiva u Zadru. Zadar. 1(1949.) – 4(1952.)

---